...
kratim pogled.
daljina
na nemoć miriše.
zato zadržavam dah.
ponekad
iz hrpe beznačajnih
izroni riječ
koja miriše na ranu jesen,
na rukom pleteni džemper
predugih rukava.
prigrlim je
kao da je meni upućena.
večer se nasmiješena
uvuče iza kapaka.
gledam
odsjaje na tvome licu
toliko slične onima koje sama
skrivam
onda ti odmičem kosu
u potrazi za osmijehom.
ne brini,
u tebi živi bezbroj svitanja!
čudno je
bez tvojih koraka na mome pragu.
kao da je jutro zaboravilo
otvoriti prozore.
dok hodam kroz vrijeme,
osluškujem...
umjesto priče,
dobila sam šetnju kažiprsta
nadlanicom,
sporu kao rano jutro.
i pogled
odaslan ravno naprijed
među nabujale krošnje.
ako si blizu,
sigurno mjesto je
u mojim prsima.
tvoje su ruke duže
od teških snova.
ne bježim više...
samo otvorim prozor
i obrišem otiske s ramena.
evo ti jutro.
onakvo kakvo priželjkuješ.
sa dodirima, mirisima
i nasmijanim vrućim kruhom.
sa stolom oko kojega sjede ljudi
umotani u riječi kao u kapute.
pored tebe sam.
a usred sebe sam.
šutim.
kao predznak teškog vremena
pogled ti zvuči.
a ja ćutim pupanje granja u daljini.
uzmi me za ruku.
zatvorena sam u sebe
dobrovoljno
jer tražim
ono što ću ti staviti pod jastuk
prije nego me jutro
odvede.